OVE ANEGDOTE O TITU SU BILE STROGO ZABRANJENE: Evo zašto niko NIJE SMIO da ih ispriča!

Josip Broz Tito je bio predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 1953. do 1980. godine. Postoje legende o njegovim potezima, izjavama i doživljajima, koje su u tom periodu bile zabranjene da se pričaju.

Među njima su i anegdote da je volio da se tajno iskrade iz “Plavog voza” i od obezbjeđenja, a zatim da pije sa hotelu Turist.

Žandar u službi partije

Prije rata Tito je često putovao na sastanke po zemlji, a i izvan granice, pa se uvijek služio falsifikovanim ispravama. Jednom je tako putovao na važan partijski zadatak pod imenom inženjera Kostanjšeka. Slučaj je htio da se u njegovom kupeu našao neki žandarski narednik, vrlo znatiželjan. Tito je bio otmeno odjeven, s rukavicama i šeširom, pa je žandaru vjerovatno godilo da razgovara s tako uglađenim gospodinom.

Tito je vrlo spretno odgovarao na sva pitanja, ističući kako ima da obavi neki vrlo važan državni posao. Stigavši na odredište, Tito se pozdravi s narednikom i htjede da izađe, ali ovaj dohvati njegov kovčeg i ponese mu ga do perona. Prije nego što će se vratiti u vagon, žandar salutira i poželi Titu: “Pa gledajte da dobro obavite onaj važan posao”. “Budite bez brige, trudiću se”, odgovori Tito.

Spasila ga beba

Zbog sve većeg progona komunista 1934. godine, Josip Broz je krenuo preko Beča u Sovjetski Savez. U kupeu brzog voza koji se približavao Mariboru, s Brozom se vozila neka Austrijanka držeći u naručju malo dijete. Kad su na granici ušli u voz policajci i zatražili pasoše, Austrijanka je zamolila Broza da joj pridrži dijete.

Došao je red i na Broza da pokaže svoju ispravu. Putovao je pod lažnim imenom češkog inženjera Tomaneka, s ne baš najbolje falsifikovanim pasošem. U trenutku kad je predao pasoš policajcu, osjetio je nešto toplo u krilu. Brzo je podigao dijete i na svijetlom odijelu ugledao oveću mrlju – beba ga je umokrila. Policajci su se slatko nasmijali i samo površno pregledali Brozov pasoš te bez opasnosti pređe granicu.

Neka pita proletere

Copy

Vrhovni štab se u vrijeme pete neprijateljske ofanzive, 1943. našao u teškom položaju, samo nekoliko stotina metara od neprijateljskih linija. Član britanske vojne misije, kapetan Deakin prišao je s tumačem Titu i upitao: “Kakva je situacija?” Kad su mu pokazali gdje se nalazi neprijatelj, uzbuđeno je rekao: “Pa što se ne predamo?” Kad je tumač preveo Titu Deakinove reči, vrhovni komadant odgovori: “Reci mu, nek ode k Prvoj proleterskoj, pa ako se oni slože da se predamo, slažem se i ja”.

Kad se Tito ne obrije

U jedinicama oko Vrhovnog štaba Titova je urednost bila upravo poslovična. Bez obzira na situaciju, uvijek je nalazio vremena da se obrije. U toku pete ofanzive, na Zelengori jedan od boraca primjeti da se tog jutra Tito nije obrijao pa će svom drugu: “E, moj druže, mora da smo zapali u gadna g…., kad se drug Stari nije ni obrijao”.

Eh, i ti si mi neki vojnik

U petoj neprijateljskoj ofanzivi drug Tito je bio ranjen u ruku. S jednom rukom u zavoju i štapom u drugoj ruci, bez mašinke od koje se rijetko rastajao, išao je sa članovima štaba i svojom pratnjom preko planinskog prevoja. Na uskoj stazi susreli su staricu. Šaleći se, Tito joj reče neka se ukloni da može proći vojska. Starica ga odmjeri od glave do pete, pa promrsi: “Eh, i ti si mi neki vojnik, kad ni puške nemaš!”

Pravedni sudija

U toku narodnooslobodilačke borbe, na oslobođenoj su se teritoriji, u trenucima predaha, organizovali razni sportski susreti. Tako se jednom prilikom igrala fudbalska utakmica. Igra je bila poprilično nečista, sudija neodlučan i nedoslijedan, pa je često dolazilo do prepirki i prekida igre. Titu, koji se nalazio u publici, dosadilo to neprekidno objašnjavanje, pa iznenada uđe u igralište, uzme od sudije pištaljku i obrati se igračima: “Da vidimo sada hoće li se neko protiviti odlukama sudije?”

Uzajamno razumijevanje

Copy

Godine 1944. godine Tito je posjetio Vršac i neka okolna sela pa se zanimao kako narod živi, kako se slažu sa svojim susjedima. “Pa, eto, slažemo se… Samo, druže Tito… kradu nam konje!” “A što vi na to?” “Pa i mi njima krademo konje.” “E, onda dobro”, smješka se Tito, “znači, postoji obostrano razumijevanje.”